ponedjeljak, rujan 19, 2011
...kažu da je najbolje otići kada je zabava "na vrhuncu". Po tom kriteriju sam "debelo zakasnio".
Lijep pozdrav i svako dobro svima.
nedjelja, srpanj 24, 2011
Budućnost koja će te osloboditi svih utega sadašnjosti dostojno će slaviti tvoju glazbu. Počivala u miru.
ponedjeljak, veljača 14, 2011
Ne nije ni mene zaobišlo, i moja supruga i ja imamo na neki način „jednog" u kući makar isti i fakultet završio, i inače poprilično bio ono što bi se reklo „normalan". Duga kosa? Ma i ja sam ju imao. Zvučna glazba? Ma i ja sam ju slušao i još slušam. Sex, drugs & rock'n roll? Pa i ja sam svašta isprobao no droge kao naš „zombij" e to pa ne. No da se vratim malim vremeplovom 20, 30 pa i više godina unazad.
Bilo je to vrijeme kada smo i mi otkrivali nove slobode, kada je bila tzv. „seksualna revolucija" kada su prvo sramežljivo a onda sve više i u naša kina stizali filmovi poput „Emanuelle", „Posljednji tango u Parizu" (Bog dao pokoj vječni Mariji ne djevici nego Schneider). I izlazili smo i mi u disko-klubove, plesali uz „živu glazbu" no sve skupa nekako se zbivalo između osam i dvanaest navečer tako da se nismo budili poslijepodne kao da živimo nekim „vampirskim" životom.
No sada je sve puno drukčije i nešto se čudno događa da je meni zapravo ovih „zombija" žao – jer ne mogu drugačije a da ne konstatiram kako su isti blago rečeno – dezorijentirani.
E pa da krenemo sa muzikom, ona je meni za osjećaje izraziti nešto najljepšeg, pri čemu ne moram nužno spomenuti „ozbiljnu" glazbu nego idemo na nešto jednostavnije. Tako su i Doorsi koji su zahvaljujući Jimu Morrisonu svirali prilično mračno trudili se da budu i melodiozni, dobri primjeri su pjesme „Love her madly" i „Riders in the storm". U usporedbi sa njima su Stonesi bili pravi „janjci". „I can get no satisfaction" nije htio promijeniti svijet, bila je to tek jedna dobra fora za još bolju zabavu. I da ne pišem o Beatlesima i njihovom stvaralaštvu.
Za razliku od prije nestalo je one „groznice subotnje večeri" kada smo se osjećali kao „Dancing queen" ili dancing king, kada smo s nestrpljenjem čekali onaj blok sa sentišima, Percy Sledge - „When a man loves a woman", Stonesi i njihova„Angie" ili nešto treće.
Pitao sam nedavno jednog poznanika, prijatelja pošto taj živi dijelom tim „zombijevskim" načinom života da mi pojasni pošto ne provodim cijelu noć vani što se zbiva npr. na brodu plesa „Nina", u „Terminalu" ili „Palachu", pitam ga kada otprilike počinje blok laganica.
E toga više nema veli, jer ako se pusti sentiš ljudi se razilaze, ili započinje plesati ženska sa ženskom. Pri tom nije mislio na „lezibijke" koje Balašević spominje u „Namćoru".
I da nastavim to „objasniti" muzički pošto ipak subotom napravim noćni đir po gradu. Općom glazbenom slikom najčešće dominiraju jednolični, zatupljujući zvukovi, gdje je glavna značajka u što jačem korištenju basa. Severinin glazbeni opus kog se inače ježim je naspram tome pravo milozvučje . Dum, dum, dum i koliko puta dum da ako to čuješ nekoliko sati zaredom za nešto osim dum sposoban slušati i nisi.
I da skratim, u kasnim noćnim satima, jer prije ponoći se ne događa ionako ništa „važnijeg" u cijelom gradu je pored tog dum, dum još i opća lokačina a još više deračina. Nema tu izraza neke istinske radosti na licima jer akteri najčešće sebe i nisu previše svjesni. Ti „zombiji" u što spada obavezno škljocanje da se osvane istomišljenicima na njihovim facebookovima u svojoj ludoj „zabavi" i ne mogu a da doslovce ne zapišaju i moju ulicu, a i mnoge druge naravno, pa sam zbog takvih dospio čak i u novine
( http://www.rijeka051.com/communius/1253-rkunal-kruna-ulica.html )
a gradonačelniku poslao povratnicom sliku u A-4 formatu nečeg vrlo neprimamljivog. No to što sam digao na noge komunalne službe mene ne veseli mnogo. Naime to je uklanjanje samo simptoma no ne i "bolesti".
Grad Rijeka i ne samo Rijeka je postao utočište „zombija" koji vikendom napuštaju ulice taman kada počinju voziti ne prvi nego još malo kasniji autobusi. Tada se vraćaju svojim roditeljima kojima „ne smeta" što im dolaze oblokani, niti što su im sinovi i(li) kčeri vjerojatno pridonijeli kužnosti grada nego su sretni da su došli čitavi ili barem uglavnom neogrebani. A ako je to slučajno subota onda će ti „zombiji" prespavati skoro cijelo vrijeme danje svjetlosti a pjesme kao npr. „Good Day Sunshine" ili „Walking On Sunshine" sjetno će slušati tek roditelji. „Zombijima" takvo što je suviše apstraktno.
.
ponedjeljak, siječanj 24, 2011
Imao sam (i još ih imam) neke zamisli za neke postove. No poslovne obaveze (kako to ozbiljno zvući, a i jeste) su me spriječile da napravim neki baš "Take-It-Easy" post. Zapravo razradio sam ih spontano u glavi u bezbroj varianti, obićno prije prvog sna, da bi već drugi dan se našao ponovno u svakodnevnici koja će opet završiti sa još jednim razmišljanjem što bih sve imao za reći.
No da budem posve iskren odlučio sam se dati ŽIVOTU prednost pa ono malo slobodnog vremena odem npr. u moj omiljeni "Art-kino" u svom gradu gdje sam gledao ove nove godine najnovije ostvarenje bivšeg zatvorenika Polanskog ("The Ghost Writer") što me je neodoljivo podsjetilo na činjenicu kako je život preokretljiv, dok Roman sada slobodno šeta jedan drugi gospodin možda iz ćelijice preko satelita gleda upravo neko njegovo "ghost" djelo i to u gradu glazbe Mozarta.
A s tim u vezi neki, zapravo mnogi ispadaju kolateralne i stvarne žrtve gramzivosti svjetske financijske elite pa se izgube u nekom svom "Ulazu u prazninu" kojeg je Gaspar Noe u svojem filmskom uratku nazvao "Enter the Void". Što god ga motiviralo da publiku "prisili" na 162 minute gledanja nečeg što blago rečeno iritira oči naglašeni, umnoženi prizori iz "love hotela" lupaju ravno u glavu podsjetivši na ispraznost življenja u današnjem vremenu.
I u cijelom tom globalnom kaosu kojeg nije ni zaobišao ni bivši SSSR gdje bivši slavni dirigent opstane u slavnom Bolšoj orkestru tek kao muška čistačica. Koja odnosno koji će napraviti fascinantu "ludust" u pokušaju ponovnog sastavaljanja svog orkestra i nastojanja nastupa na svjetlima pozornice grada svijetla - ako niste još pogledali "Le Concert" u kinima, nemoj te se dati zavesti pa to tek skinuti preko nekog pirate baya ili slično. Pogledajte, poslušajte, jer nasmijati ćete se no ponajviše vas očekuje jedan neodoljivi emocionalni završetak - ako ipak ne možete odoliti kliknite na sličicu i uživajte. Melanie Laurent je svoje odradila prelijepo a Radu Mihaileanu još jednom pokazao da je sjajni redatelj.
Take-It-Easy
četvrtak, prosinac 9, 2010
Nekoć u ljubavi i slozi sad nam Ivo drugim putevima ide...
(Videouradak by "Polutika")
nedjelja, lipanj 20, 2010
(alternativna studijska verzija)
ponedjeljak, svibanj 10, 2010
Prokliknite se kroz sliku da dodjete do posta, ili kod izdvojenih postova "Lena Horne - jazz s ljubavlju", koji sam napisao skoro prije tri godine.
Počivaj u miru, Lena.
nedjelja, veljača 14, 2010
četvrtak, veljača 11, 2010
..."mračnom" tunelu. Ako vas zanima više kliknite na sliku. Pozdrav iz Rijeke
Fotocopyright izlasci.net.
nedjelja, siječanj 24, 2010
Vi od Sutra
Znat ćete,
Što će od Zemlje nastati
Naše nade smo potrošili
I zalutali smo.
Tko će za tisuću godina
Razumjeti još naše strahove?
Vi od Sutra ćete sa čuđenjem
Gledati unatrag.
Od misli nastajati će nakane
Iz sjemenki će postati stabla
I iz jednog bit će mnogi
Sloboda će si pronaći prostor.
Tko će za tisuću godina
Razumjeti još naše strahove?
Vi od Sutra ćete sa čuđenjem
Gledati unatrag.
Vi od Sutra!
Kada se novo probudite
Tada nemojte zaboraviti naše snove,
Jer pomoću njih tražili smo dan i noć
Vašu nevidljivu Zemlju.
Svaka voda pronađe brazdu
Često slabost može biti jakost
I tijekom mnogih života
Kapi će kroz kamen napraviti put.
Vi od Sutra pronašli ste
Što je nama izgledalo nedostižno
Premda smo Svijetu i rane zadali,
Možda ste nam oprostili.
Tko će za tisuću godina
Razumjeti još naše greške?
Ništa od njih neće ostati
Prašinu s naših nogu
Skinut će vjetar vremena.
Vi od Sutra ići ćete novim putevima!
Glazba: Udo Jürgens - Tekst: Michael Kunze - Prijevod: Davor Topić