Moj glazbeni svijet
Take it easy
ALL TIME SONGS


Tag: Freddie Mercury

Tag: Eva Cassidy

Tag: Jethro Tull

Tag: Louis Armstrong

Tag: Filmska glazba

Tag: The Beatles
TagList
NAPOMENA - NOTE
  • YOU CAN LISTEN TO THE MUSIC BY DOUBLE-CLICKING ONTO THE PICTURES - AKO ŽELITE SLUŠATI GLAZBU, KLIKNITE NA SLIKE
Blog - lipanj 2008
ponedjeljak, lipanj 30, 2008



Jel vam se čine nešto poznati ovi baloni, balončići? Ne, nisu to oni od one "čuvene" banke gdje je uvijek precrtana riječ "možda". E danas sam u glavi precrtao tu riječ možda i odmah se dao na posao.

Imam scanner, nemam software. Ništa zato - mogu ga nabaviti. 

No nemam ni "twain". E pa mogu i to priskrbiti.



Sve nabavim i restartam kompjuter, mogu i skenirati. (Pismo naravno)

I dok čitam što čitam pitam se pitam koji ili koja (neću sad vrijeđati beštije) je imala toliko pameti ili obraza da takvo pisamce sastavi. I još potpiše. Bravo!!!

Pa --bite se vi Zagrebačka Banka. Ne samo možda, sasvim sigurno mogu bez vas. A balonima razveseljevajte druge.

Na zdravlje svima, ljetni stil se nastavlja - light of course.



I ako vas slučajno zanima što je bilo sa  tridesetak kuna - plaćeni su, no još prošli vikend. Bye bye Zaba....


take-it-easy @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 24, 2008



Sjećam se samih početaka mojeg blogovanja kada sam znao "ugraditi" tek pokoju pjesmu, naravno već tada je glazba bila "skrivena" ispod koje sličice. A nešto kasnije sam počeo praviti i slojevitije glazbene prikaze. A onda sam primjetio i rastanke, nestanke, ponekad gotovo, no samo gotovo neprimjetne.

A onda su došli "neki novi klinci" koje želim tek izvjestiti da ako želite na ovom mjestu pronaći glazbu, ona se nalazi ispod slika. Tek kliknuti trebate na njih. Dobro i vi došli.

A svima želim prije svega lijepo ljeto. Nema tog mjesta koje bi bilo predaleko od mora, neke soćne livade ili šume za osvježenje. 

Uživajte, a od mene će biti i preko ljeta - mjuze (možda malo u "light" izdanju)


take-it-easy @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 17, 2008



Dok ovo pišem sam istodobno u saznanju da je mlada umjetnica koju večeras predstavljam po tko zna koji put završila u ustanovi za medicinsku pomoć. No ja se želim prije svega osvrnuti na njenu glazbu i potruditi ću se da pisanje bude oslobođeno suvišnih pikanterija. Njih prepuštam onima, koji od njih prave novce. O moralnosti tako nečeg ne bi. Money rules, of course.

Amy Winehouse rođena je početkom osamdesetih i ima podosta njenih vršnjakinja koje su našle svoje mjesto pod glazbenim suncem Velike Britanije. Znalo je tu biti talenata, dobrog marketinga, no ponajviše uvježbavanje discipline i bezbroj potrošenih sati u pravim "tvornicama" zabave. Ništa nije prepušteno slučaju kada treba proizvesti savršenu instant pop zvijezdu.



Kada je riječ o Amy onda slobodno zaboravite cijelu priču o tvornicama glazbe. Njih sam naveo upravo zato da bi prikazao njenu suštu suprotnost. Naime ona se ne bi uklapala u nikakvu nametnutu priću. Ona ju stvara sama. Bolje rečeno njen život je njena priča, a zašto je sve to isprepleteno sa mnogo toga što možemo nazvati najblaže rečeno nekonvencijonalnim ću vam nastojati pojasniti.

No vratimo se još malo unazad. Mlada Amy odrasta gotovo u središtu glazbenih zbivanja. Ona upija zvuke raznih pravaca, sluša glazbenike čije se stvaralaštvo ćesto i ne može toćno po vrsti odrediti. Ona možda i nesvjesno prati i same izvore određenih žanrova.



I iz toga "koktela" glazbenih vrsta ona je pokupila ponajviše soula, jazza, raggae i pop-a. Kada slušate njena prva dva albuma, možda pokoju pjesmu s koncerta, onda ćete moći osjetiti sa koliko glazbene zrelosti kod nje svi ti žanrovi funkcioniraju kao logička cjelina.

No nemojte upasti u zamku da ju zbog različitih poroka pogrešno glazbeno shvatite.

Amy zapravo nije bilo nikad moguće životno ni glazbeno staviti u neke kalupe. Zapravo njena glazba je njen život.



Možda zvući otrcano kada bi vam Amy rekla da nikad nije odviše brinula za popularnost. Da za nju nema bitne razlike izmedju ovog sada i onog prije.  Megapopularna pjevačica je tek prije nekoliko godina bila "no name".

No ne bilo kakvi. Njene glasovne mogućnosti su se odmah pokazale osebujne. Bez suviše napora je mogla otpjevati bilo koju pjesmu svojih uzora, bilo to iz  jazz-a ili npr. nešto iz Motowna.

Često govorimo o dobrim starim vremenima i izvrsnim glasovima. Ona sve to jeste, no mjesto radnje je - sadašnjost.



Kada pratimo njeno odrastanje onda se u načelu vjerojatno nije bitno razlikovala od drugih teenagera. No umjetničke duše svoju mladost ćesto drukćije proživljavaju nego "obićni" mladi.

Kada je znala burno reagirati, često i na pogrešan način, ona je tražila način da to i izrazi. Našla ga je u glazbi, koja je bila beskompromisno iskrena. To što je nešto u glazbenom studiju dobro tonski obrađeno ništa ne mijenja na toj činjenici.

I upravo svi ti njeni životni usponi i padovi su bili ishodište za sve ono što ćemo kasnije slušati.



Sa svojim prvim albumom "Frank" iz 2003. godine nije se popela na vrhove top ljestvica. No moglo se je pretpostaviti da je pitanje uspjeha tek pitanje vremena.

Svojim osebujnim glasom, koji nije trebao neku posebnu instrumentalnu potporu, te sa jedinstvenim načinom interpretacije različitih glazbenih žanrova, gdje je uspjela zbližiti izražaj jazza, soula i pop-a je još i prije izdavanja drugog albuma već bila mega zvjezda.



Kritika Amy nije nikad do kraja dokučila. Sama umjetnica je za svoj album prvijenac rekla da je dosta složen, te da je svojim drugim nastojala mnogo toga pojednostaviti, radi same sebe.

No kako god bilo, život joj je bio sve drugo samo ne dobro naklonjen. Svjesna svojih osobnih grešaka, uvijek iznova je doživljavala uspone i padove.

Sječam se kada je preko videolinka puna pozitive pratila dodjelu Grammy-a, gdje je ona bila glavna zvijezda.



Poželjeti ću joj prije svega dobro zdravlje i nastavak daljnjeg plodnog glazbenog stvaranja.

No kakva god bila njena budućnost, posve siguran sam da klinci za nekih dvadesetak godina pojma neće imati za neke njene sadašnje izazove i nevolje. Njih će prije svega zanimati izvrsnost glazbe Amy Winehouse.



Pjesme slijedom:

1. "Help Yourself"
2. "I Heard Love Is Blind"
3. "Will You Still Love Me Tomorrow"
4. "Black To Black"
5. "You Know I'm No Good"
6. "Just Friends"
7. "Valerie"
8. "Wake Up Alone"
9. "Some Unholy War"
take-it-easy @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 8, 2008



Glazba, taj neiscrpivi izvor izražavanja, uvijek je imala svoje istinske junake, koji su koristeći vlastita nadahnuća u još većoj mjeri bili putokaz brojnim glazbenicima svoga i budućeg vremena. Tako je to bilo i sa Robertom Zimmermanom, koji je vrlo rano sebe preimenovao u - Bob Dylan.

I vjerujem da je poprilićno nevažno gubiti odviše vremena oko toga umjetničkog imena. No Robert, odnosno Bob je vjerojatno uskoro shvatio da svojim izborom nipošto nije pogrešio. 

A to je bilo prije otprilike pola stoljeća, kada je mladi umjetnik tražio prije svega vlastiti glazbeni identitet. On ga je pronalazio prekapajući po glazbenoj prošlosti svoje domovine, nije mu bilo teško ići i do samih početaka 20.tog stoljeća. Njegov najveći uzor je bio svakako folk pjevać i tekstopisac Woody Guthrie, koji je početkom 60.tih ležao na samrti.



Ako želite što više saznati o njegovim uzorima, tada vam preporučam upravo njegovu prvu ploću, koju se zove jednostavno - Bob Dylan. 

Ako mu je prvi LP ostao gotovo nezapažen, već onaj drugi je ušao u glazbenu povijest. Ta tko se ne bi sjetio uspješnica poput "Blowin' In The Wind" ili "Masters of War". Naslovi koji se dobro uklapaju u burnu svakodnevnicu Amerike 60.tih. 

Vrijeme hladnog rata, rasnih sukoba, građanski pokreti - sve je to na neki način "proizvelo" niz izvođača protestnih pjesama. Bob-u kao da je bilo predodređeno da bude na izvoru tih događanja, još više, da bude predvodnik. No da li je on to zaista i htio?



Ranih 60.tih susreće Joan Baez, koja je za razliku od njega bila već afirmirana glazbenica. Umjetnica društvenog angažmana i protestnih pjesama, osoba političke akcije do dana današnjeg, i prije svega uvijek nepoželjna u američkim vojnim krugovima. 

Dylanove pjesme iz tog doba ona će interpretirati sa posebnim žarom. Teško je tu razlućiti u kojoj je mjeri tome pridonjela činjenica da su oni upravo u to doba bili - ljubavnici. 

Zanimljivi su ti njihovi zajednićki nastupi, u kojima kao da nije bilo bitne razlike u poimanju političkih nepravdi i potrebnog djelovanja. No razlike su postojale. Možda će upravo one dovesti do osobnog razilaska, no ne uvijek i nesuradnje na pozornici. Poznati su njihovi zajednički nastupi i mnogo godina kasnije. Možda nikad nitko neće bolje poznavati Boba od same Joan.



Vratimo se nakratko Bobovim vrlo angažiranim pjesmama, gdje je svoj upliv zasigurno imala i Bobova prva velika ljubav iz 61.g., Suze Rotolo, koja mu je pomogla da izoštrenije prati društvena događanja (što se je reflektiralo na glazbu), a usput ga je i upoznala sa francuskim književnicima, simbolistima. 

Pjesme poput "Masters Of War" su nosile jasne poruke i u tome nije bilo nićeg spornog. Ono što je Dylanu smetalo je što su ga mase poćele doživljavati kao vođu, što on nije želio biti. Preko svojih pjesama on je samo izrekao svoj jasni stav, no nije želio biti nićiji predvodnik. Bez obzira da li je bilo rijeć o politici ili nećem drugome.

Osjećao se neugodno u ulozi, koju je na neki način sam sebi nametnuo. I tek postupno će preko svojih pjesama se poćeti ogradjivati, što će izazvati nerazumijevanje.



"Ne, nisam to ja babe" - ovom pjesmom Bob na vrlo suptilan način šalje svoje poruke folk pokretu i pokretima općenito. 

On glazbeno evoluira, no biva doživljen kao izdajica jedne glazbene vrste. Na Newport Folk Festivalu 1965.g. svira ponajprije onako kako je publika bila navikla. No tijekom koncerta uvodi po prvi put "elektrificirani" folk. Njegov "Like A Rolling Stone" biva izviždan. Nepravedno, jer gledajući sa vremenske distance je upravo on bio među najzaslužnijima za dalji razvoj folk glazbe.

Osobno doživljava glazbeni preobražaj, koji se može pratiti preko nekoliko uzastopnih albuma, gdje se vidi njegov put od folka do rocka.

    

Krajem 1965. godine Bob postaje obiteljskim čovjekom. Sara Lowndes, s kojom će provesti sljedećih desetak godina, je vjerojatno bila žena njegovog života. Tek kasnije će nam otkriti da je pjesma "Sad Eyed Lady Of The Lowlands" zapravo posvećena njoj.

A album "Blonde On Blonde" će postati jedno od najznaćajnijih glazbenih ostvarenja te godine, popraćeno također izuzetno važnim albumom "John Wesley Harding" iz sljedeće godine, svojim gotovo minimalističkim angažmanom tehnike nastalim kao protuteža studijski raskošnom ostvarenju "Sgt Peppers" - no taj tek u nekoliko sati stvoren album sadrži nešto toliko značajnog kao što je to "All Along The Watchtower".



Nekako u to vrijeme Bob doživljava misterioznu prometnu nesreću. Činjenica jeste da se on za nekoliko godina povlaći u privatnost. Sa sastavom "The Band" uvježbava i snima pjesme, koje će mnogo prije izdavanja kružiti kao bootleg zdanja. 

Sam Bob kada je kasnije sve to objavio na "regularnom" albumu se je ćudio kako ljudi kupuju jer je ionako već sve - poznato.

Ako znate pjesmu "God" od John Lennona, tada se sjećate njegovog "I don't believe in Zimmerman". Da i Beatlesi su tijekom 60.tih se družili sa Bobom. Njihov medjuutjecaj je nesporan. Postoje čak pjesme gjde se ne može toćno razlućiti ćiji je izvornik. 



Početak 70.tih je za Dylana bilo osobno krizno razdoblje, premda se to po diskografiji možda i ne bi primjetilo.

75.objavljuje svoje "Basement Tapes" (bootleg snimke s kraja 60.tih), a nastupa čak i na filmu, koji nije toliko zapamčen po glumi već po njegovoj čuvenoj pjesmi "Knocking On Heaven's Door". 

No najveći uspjeh Bob doživljava svojim albumom "Desire" sastavljenim i od mistićno-religioznih skladbi, pjesme "Sara", kojom se na bolan način oprašta od svoje ljubavi. No tu se može naći i društveno-kritićna pjesma "Hurricane". Kad se to sve skupa posloži onda je razumljivo zašto je taj album bio za Boba komercijalno toliko uspješan.



Jeste li ćuli Bob Dylana sa gospel pratnjom? Krajem 70.tih na žalost mnogih obožavatelja on ponovno iznenađuje. On doživljava neko svoje "prosvjetljenje", koje će obilježiti nekoliko narednih godina rada. 

80.te predstavljaju u stvaralaćkom smislu njegovo možda najmanje značajno razdoblje. No on ne posustaje. Njegovi nastupi postaju poznati po improvizacijama studijskih skladbi ponekad gotovo do neprepoznatljivosti. Bob zna da njegov glas ne predstavlja prototip milozvućja. Ono što mu je važnije je ono što stihovima porućuje.



No svi oni koji su Bob Dylana prerano otpisali debelo su pogriješili. On naime godinama vrijedno nastupa, od godine 1988 započinje sa svojom "Never Ending Tour".

Godine 2006. izdaje album uspješnicu "Modern Times". Ne nemojte ništa specijalno modernog očekivati - očekujte - Dylana. 

Svima koji će mu 13.6.2008. g. doći u Varaždin na koncert želim dobru zabavu:)

I evo mali bis. Neka bude od nje:



Note:

Copyrighted material on this website is used in accordance with 'Fair Use', for the purpose of study, review or critical analysis, and will be removed at the request of the copyright owner(s).
take-it-easy @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
TagCloud
Take It Easy banner
  • take_it_easy
Take i turizam

Brojač posjeta
1561434
Idemo u...
Index.hr
Nema zapisa.