Moj glazbeni svijet
Take it easy
ALL TIME SONGS


Tag: Freddie Mercury

Tag: Eva Cassidy

Tag: Jethro Tull

Tag: Louis Armstrong

Tag: Filmska glazba

Tag: The Beatles
TagList
NAPOMENA - NOTE
  • YOU CAN LISTEN TO THE MUSIC BY DOUBLE-CLICKING ONTO THE PICTURES - AKO ŽELITE SLUŠATI GLAZBU, KLIKNITE NA SLIKE
Blog
utorak, veljača 17, 2009



Da odmah pojasnim. Religija i vjerovanje u Boga nisu isto, no naravno da je vjera u Boga najčešće povezana i sa religijom.

Ovi odabrani grafikoni su objavljeni na Wikipediji, a pripremila ih je Europska komisija na temelju redovitog istraživanja 2005. godine.

Gornja karta se odnosi na postavljeno pitanje po pitanju vjerovanja u Boga. Ugrubo se može zaključiti da je otprilike polovica ispitanika izjavila sljedeće: "I believe there is a God". Ili na hrvatski "Vjerujem da Bog postoji".

Kod donje karte se prikazuju ispitanici koji su dali sljedeću izjavu "I don't believe there is any sort of spirit, God or life force". Ovo mi je bilo malo teže dobro prevesti pa ćete mi nadam se oprostiti za greške : "Ne vjerujem u postojanje ikakve vrste duha, Boga ili životne snage".




Što se iz toga može zaključiti? Naravno jako veliki postotak ljudi vjeruju u Boga i zasigurno nisu toliko neinteligentni da su im nepoznate neke devijantnosti i u crkvi. No oni ne vjeruju u zgradu bogoslužja nego u - Boga.

Meni je zanimljivija ova druga karta. Zasigurno je u prosjeku (opet ugrubo) tek 30% ispitanika izjavilo da ne vjeruje u Boga ili "slično" (ovo slično shvatite kao skupni pojam za vjerovanje u nešto, nekog, što se može teško "definirati", no činjenica jeste da je relativno mali broj ispitanika eksplicitno odbacio vjerovanje u "Boga" ili to "slično".



I umjesto velikog zaključka tek kratke konstatacije.

Ovaj svijet je užasno iskvareno mjesto - materijalizam je u prvom planu, bez obzira dal se radi o pojedincu, nekoj crkvenoj instituciji, državi Hrvatskoj ili gospodarima svijeta, svjetskim velesilama.

Na nama je da raspoznamo koje su nam prave, ljudskog dostojanstva dostojne vrijednosti.

Moral. Usko povezano sa materijalizmom. Osobe koje krasi čestitost će drugim zemaljskim suputnicima rado pomoći i neće podmetati "klipove", već živjeti u miroljubivoj koegzistenciji puni altruizma.

I na kraja Religija. Dug je to povijesni proces nastanka u kojem je nastao bezbroj varianti, a ponekad je čak teško terminološki jasno odrediti što je što.



I zato prije nego krenimo u "znanstvenu" osudu, razmislimo malo o našem materijalizmu, moralu i našoj religiji u praksi.

Budimo svjesni da kao pojedinci u principu nismo bolji od "gospodara svijeta", da nas ne krasi neki uzvišeni moral u odnosu na druge ljude, a da je u najmanju ruku neozbiljno lupetati o smislu ili besmislu religije bez ozbiljne znanstvene analize.

A zašto je tek relativno mali postotak nas ljudi a priori odbacio postojanje "Boga", "Nećeg"? Odgovor neka si svako da sam. Ja ga imam, no pristup ovako nećem osobnom imaju tek moji najbliži.

Pozdrava od Take-a, doista s ljubavlju.

(Ima malo i muzike, klikajte na sličice ako želite).


dami1621 @ 22:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 17, 2007



( Ethel Waters, "Stormy Weather", 1933.g. )

Večeras se želim posvetiti nekim damama, koje su velikim dijelom obilježile prethodno stoljeće. Sve su one imale nešto zajedničkog, a to im je bio jazz. Predstavljajući njih možete slušati ujedno i neke od najboljih "vocal jazz" predstavnica u nekom vremenskom rasponu od pedesetak godina.

A kad bi pokušao napisati definiciju jazza dao bi si težak posao, jer nema tako nečeg tek u jednoj rečenici, tek se opisuju neke karakteristike toga glazbenog žanra.

Jazz, koji se je počeo razvijati na američkom tlu početkom 20.tog stoljeća imao je jednu bogatu evoluciju. On je uvijek bio nešto "živo" i kroz cijelo jedno stoljeće se je razvijao, mijenjao, da bi ono, što imamo danas bilo znatno drugačije od onog što se je slušalo na samim počecima.



( Ethel Waters, "Taking a Chance on Love" , isječak iz filma "Cabin In the Sky", 1943. g )

No s jednim se svi slažu. Da nije bilo jazza ne bi bilo ni današnje popularne glazbe, barem ne onakve, kakvu poznajemo.

I budući da sam odlučio vas prije svega prepustiti glazbi, tek da napomenem najvažniju karakteristiku toga žanra, a to je upravo to bogatstvo glazbenih improvizacija, bilo vokalnih ili instrumentalnih. Zato nije ni čudo što su jazz glazbenici izuzetno cijenili - Jimi Hendrixa.

A prva dama, koju možete slušati je rođena krajem 19. stoljeća, da bi početkom 20.tih snimila i svoju prvu ploču.

Ethel Waters nije bila samo pjevačica, već se je dokazala i na filmu. Nju su na sreču zaobišle neke nesreče kao što su se dogodile njenom največem uzoru - Bessie Smith.



( Ethel Waters, "Eyes On the Sparrow", film "The Member of the Wedding" )

Ethel je imala dugačku glazbenu i filmsku karijeru. Uspješno je prebrodila sve promjene jazz glazbe njenog vremena, a eto zahvaljujući filmu su nam dostupni još ljepši glazbeni materijali. Ne znam radnju ovog filma, no čini mi se da bi se dopala - djeci.

Nije bilo jednostavno pjevati tamo u jednom New Orleansu ili kasnije u središtu jazza Chicagu. A pogotovo nije bilo lako biti crnac.

A upravo je E. Waters jedna od prvih, koja se je uspješno suprostavljala rasnoj diskriminaciji. Bila je i izuzetno popularna, i kao pjevačica i glumica.

Punih 40.tak godina je bila na sceni, da bi se pri kraju života posvetila duhovnom radu. Posthumno je primljena u kuću slavnih - gospela.



( Billie Holiday, "I'm a Fool to Love You" )

Billie Holiday je rođena dvadesetak godina kasnije i meni je vjerojatno najdraža od svih ovih pjevačica.

Njen životni put je bio trnovit i ponešto ću vam navesti tek iz razloga da ovu izuzetnu umjetnicu bolje shvatite. 

Inače "ugostio" sam ju još prošle godine kada sam predstavljao Louisa Armstronga. Tko nije poslušao može to nadoknaditi, 

Billie svoje roditelje zapravo nije ni poznavala. Rasla je bez one ljubavi koju samo majka može dati.

I još kao dijete morala je proći ono što se zove zlostavljanje, da bi završila radeći i u javnoj kuči.



( Billie Holiday, "I Don't Want to Cry Anymore", snimljeno 1955.g. )

Slušajući Billie gotovo ne želimo povjerovati  u ono sve što je prošla. No ona nam to sve preko glazbe i govori, no njena je duša nježna i preko njenih interpretacija ona nam otkriva svu svoju bol, no i ljubav, za koju je toliko bila uskračena.

Njeni su glazbeni uzori bili Louis Armstrong i Bessie Smith, no ona krhka, nježna sama je mogla biti mnogima isto.

Sa petnaest godina je počela pjevati po nočnim klubovima, gdje ju je otkrio producent John Hammond.

Tada na pragu punoljetstva je ubrzo upoznala niz glazbenika s kojima je surađivala.



( Billie Holiday, "Lady Sings the Blues" )

Pjesme inače nisu poredane kronološki, no nije to ni tako važno. Jer Billie nam je ostavila u nasljeđe pjesama koliko godina ima dana. Cijelo jedno bogatstvo.

Nije potrebno ni posebeno spominjati rasnu diskriminaciju, zbog koje je ona silno patila. I teško je danas i zamisliti kako je bilo njoj i svim onim crnim glazbenicima, koji su bili ponižavani., naročito kada su negdje nastupali u mješovitim sastavima.

Billie je još za života bila jedna od onih najslavnijih. 1944 doživljava nastupa u Metropolitan Operi u N.Y. Ona odlazi i na europske turneje.

No u privatnom životu je bila duboko nesretna, Svaki njen brak je ujedno značio i osobni brodolom. Njene melankonične izvedbe su pjevane iz duše, nadahnute svečanošču u tuzi.



( Billie Holiday, "Fine and Mellow" )

Kako je imala nesretno djetinstvo, tako joj je bilo i pri kraju njenog kratkog života. Njeni životni saputnici su ju iskorištavali. Postajući ovisna o drogama i alkoholu došla je i pod udar zakona.

Ona koja je toliko glazbi dala bila je prevarena te je potpuno osiromašila. No koliko je god doživjela nepravdi za života, toliko je kasnije bila uzor i biti će to i nadalje brojnim mlađim glazbenicima, jednu od njih možete poslušati pri samom kraju ove male glazbene priče.

Vjerujem da nije potrebno napomenuti da ona nikada nije prošla kroz neku glazbenu naobrazbu, no imala je naprosto poseban glas, krhkost i strast su bili objedinjeni. Počivaj Billie, zaslužila si.



( Ella Fitzgerald, "A-Tisket, A-Tasket", film "Ride Em Cowboy", 1942.g. )

A sada zapravo jedna pjesma za klince. Upravo pjesmom i ulogom u filmu je Ella Fitzgerald postala popularna. No naravno valja se vratiti začecima.

Ona je generacijski blizu Billie Holiday, no životni joj je put bio drugačiji. Živjela je sa roditeljima, no nažalost sa 14 godina ih je več bila izgubila. No iako sama ili baš zato, uzdala se je u svoje snage. Htjela je postati popularna.

I njen prvi ples nije to ni bio. Da pojasnim, htjela je da na jednoj audiciji da nešto otpleše, no ipak se je odlučila za pjevanje - na sreču ! !  Obzirom na svoje vokalne kvalitete je bila ubrzo zapažena.

A note? E pa njih nije baš poznavala, što će joj tek u početku stvarati probleme. Jer bez njih nije mogla voditi orkestar, no započeti solokarijeru - svakako.



( Ella Fitzgerald & Louis Armstrong - "Summertime" )

Ovo je doista jedan predivan duet. O Elli Fitzgerald nije potrebno pisati puno ili obrnuto puno se o njoj može napisati.

Ona je vjerojatno najznačajni jazz vokal 20. stolječa. Kao osoba bila je krajne jednostavna i vjerujem da je svatko bio počaščen, tko je s njom muzicirao.

Raspon glasa joj je bio upravo nevjerojatan, a svaku skladbu otpjevala je sa lakočom. Sve do u duboku starost je zadržala svoj mladenački šarm. Naravno uz nju je vezan jazz, no ona se je s lakočom snalazila i u drugim glazbenim pravcima.

Ona je poznata po svojem karakterističnom skat pjevanju, što joj je zajedno sa vokalnim mogučnostima omogučilo da improvizira glasom kao da je taj isti - instrument.



( Ella Fitzgerald & Count Basie Orchestra, "C Jam Blues, Montreux 1979.g. )

Teško mi je bilo se opredjeliti za neku izvedbu posebno. No jednu nisam našao ili nisam dobro tražio. Naime ona je pjevala duete i sa Billie Holiday. To je bilo zasigurno jedno glazbeno nadopunjavanje.

Ona je surađivala sa najslavnijim jazz sastavima kao npr. sa Duke Ellingtonom ili Count Basie. I postavlja se opravdano pitanje tko je bio više počaščen, ona ili oni s kojima je muzicirala.

No nisu bili samo sastavi s kojima je nastupala zajedno. U njena najznačajnija ostvarenja spadaju njene "Songbooks".



( Ella Fitzgerald, "Someone to Watch Over Me". 1950.g. )

A te knjige pjesama su zapravo udžbenici za sve buduče generacije. Pjevala je skladbe največih kompozitora, čija je glazba ponekad upravo zbog Elle dobila dodatnu notu i značaj. Naravno svaka takva interpretacija je bila pažljivo aranžirana.

I još nešto ukazuje na njen izuzetnost. Nije bilo razlike između studijskog pjevanja i onog uživo. Tek je razlika mogla nastajati zbog tehnike, no ne zbog njenog glasa.

U svojoj zreloj dobi razboljeva, no unatoč tome još neko vrijeme nastavlja sa radom. Nažalost prije nešto više od deset godina Ella nas zauvijek napušta, ostajući zlatnim slovima upisana ne samo u knjigama jazza.



( Sarah Vaughan, "If You Could See Me Now" )

Evo još jedne umjetnice, koje ću se nažalost tek "dotaknuti". Naime Sarah Vaughan spada također u one največe jazza, premda je njen rad bio ponekad osporavan u smislu da je ona veliko ime iz "jazz prošlosti". No nije bilo tako. Tek je bila slobodnija u svojem vokalnom izražaju.

Tipično američki nije postavljala tako čvrste granice između glazbenih žanrova, a voljela je eksperimentirati.

Na početku sam bio napisao da neću ulaziti u neke detalje, jer ako bih to napravio mogao bi otvoriti blog isključivo o jazzu. A vrsta istog ima podosta, npr. Sarah je između ostalog pjevala cool i vocal jazz. ( tek onako usput napisano )



( Sarah Vaughan, "Sending In the Clowns" )

Evo još jednog za mene favorita. Ja mislim da je dovoljno poslušati ovu izvedbu da se shvati o kakvoj je izuzetnoj umjetnici riječ.

Ova pjesma je nastala još 70.tih, i je tek jedna sa cijelog niza albuma nasnimljenih u kontinuitetu od 40 godina.

Sarah često sebe nije smatrala jazz pjevačicom, premda je to naravno bila. Riječ je zapravo o slobodi, koju si je ona kao umjetnica sama sebi dala. Npr. nasnimila je album sa pjesmama Beatlesa. Da doista i njoj ću se jednom kada stignem zasebno vratiti.



( Dinah Washington, "What a Difference a Day Makes" )

Evo nešto poznatog, što će se dopasti zasigurno ne samo ljubiteljima jazza,

Ovo je vjerojatno njena najpoznatija skladba, s kojom se je pokazala da je što bi se reklo "crossover" umjetnica. Naime ona je bez opterečenja snimila prvenstveno ono što joj se je svidjelo.

Valja ipak spomenuti da je kroz 40.te i 50.te se proslavila uglavnom sa svojim R & B skladbama. Nažalost i ova umjetnica nas je prerano napustila.



( Nina Simone, "Here Comes the Sun" )

I eto nas na samom kraju ovog malog glazbenog putovanja.  Nina Simone, koja je zasigurno prirasla mnogim srcima, otpjevat će nam jednu od najljepših pjesama.

Ne nije jazz standard, no jedna pjesma koja budi optimizam. Sunce iznova dolazi. Ako smo i sada tužni, ako je u nama jesen, mraz - uvijek je tu sunce koje nas čeka, da nam pruži iznova radost.

A ja se nadam da će vam se pokoja skladba svidjeti. 

I kako bismo definirali jazz? Pa i ne trebamo, važno da u njemu uživamo.

Take ( It Easy )
dami1621 @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
subota, travanj 14, 2007

Evo još nekoliko dana i započet će prva blogerska slavlja. Javiti će se oni prvi, te nas podsjetiti na svoje "pionirske" blogove.

Ja sam započeo nešto, kasnije, točno 2. svibnja 2006. kada mi je jedna blogerica poželjela sreću - hvala joj.

                  

U početku nisam razmišljao o tome kakav če to biti blog, pisao sam pričice, pisao o Janici, čak i objavio sliku iz vlastiitog vrta.

No kako je svibanj odmicao, nekako su mi se spontano nametnule moje prve glazbene teme, kao npr. priča o jednoj lokomotivi, koja zapravo govori o ljudskoj sudbini.

Naravno priča jednog nepoznatog blogera je ostala gotovo nezapažena, ma kako sjajna bila pjesma:

 

A nešto kasnije sam dospio i na naslovnicu, kada sam ukazao na apsurd nekih povijesnih procesa - bila je to tema - "kako se po naški" teško kaže - izvini.

                         

No kako je god bilo riječ o politici, na neki način i nije. Bili su to ustvari glazbeni začeci "Take It Easy", a zvucima sam se u kasnijim "radovima" sve češće vračao.

Pisao sam svašta, iznosio neke svoje misli, i što god napisao je bilo, vjerujte mi iskreno. Evo tekst uz ovu pjesmu nikad nije doživio ni jedan komentar, nek to utješi one mlađe, kada se beznadno nadaju nekoj riječi:

 

Da uz ovu pjesmu sam i ja bio "pjesnik". Bilo je to doba, kada još nisu biili izbili - pjesnički ratovi.

Nikad mi nije nitko prosudio ove stihove, pa odlaze kako sam naslov istog kaže "slijed"-om u ropotarnicu blogerske povijesti.

Tada sam jasno znao, da moja razmišljanja imaju obaveznu pratilju - glazbu:

                                   

Jel se sječate jedne "sexy-lane" ? Oh kako je ona bila nevina u usporedbi sa ovim što sada imamo na blogeru na repertoaru. A da znate bile su dvije ova "prava" i koja je bila otvorila svoj "anti-blog". Tome sam bio napisoo jednu malu doista nevinu posvetu ( uz pjesmu naravno )

 

U srpnju mi je bilo posve jasno, "Take It Easy" je več pravi pravcati - glazbeni blog.


                                    

U kolovozu sam bio produktivan. Podsječao sam na neke glazbene korijene, na pjevačke sastave, posvetio se disco soundu i naravno započeo i sve češče sa konkretnijim predstavljanjima nekog:

   

Jedan od meni dražih uratka je bio i predstavljanje ovog slavnog dirigenta. Bilo je to nešto takve vrste, što će se kasnije po po blog pokazati - fatalnim - naime, i najsjajniji zvuci ponekad moraju ostati neshvačeni.

                           

Bavio sam se i pravim rock zvijezdama, no oprostiti čete mi ovaj put da vam pustim jednu laganicu:

 

Kako nisam imao novaca, uz pomoč glazbe sam započeo obilaziti svijet:

               
                          

U tom neprestranom traženju zalutao sam, ne samo jednom i u - Kanadu:



I onda je uslijedilo ono što bismo moglli nazvati - "plodnijim" razdobljem. "Ugostio" sam na ovom blogu manje i veče "zvijezde" i teško je sad tu nekog posebno izdvajati. Evo sviđalo mi se npr. ovo:
            
                  

Nakon toga je došlo razdoblje "slojevitijih" radova. No da su i od zlata bili, nekim "vladarima" ovih prostora ne bih ništa vrijedili.


 

Da znam, zamarao sam vas sa 80 godina starim tonskim zapisima, nekim glazbenim egzotima i mnogi su se zgražali nad mojim rečenicama, koje su vrvile od gramatičkih grešaka.

U to doba znao sam se i naljutiti na neke nepravde, koje su tako beznačajne u odnosu na ono u što se je sve izdogađalo kasnije.

                         

Čovjek sam, pa priznajem da me je zaboljelo kad sam na službenim web stranicam ove umjetnice, a ne na ovom servisu pročitao o mojem predstavljanju njene glazbe hrvatskoj publici. Doma si- eto barem rupa na sviralu:

 

No ne smijem dušu zgriješiti, netko je zamijetio, da sam bio glazbeno u "Boliviji" - i hvala ti Lesu - ti si bio jedini, koji je na to ostavio svoj komentar, da ne bih bilo ono klasično - zero points - kako je često, kad nije na naslovnici neka svađa posrijedi.

E da bio sam naravno i u Irskoj, zašto je publika saznala zahvaljujuči Blasfemiji:

                      

Na godišnjicu smrti Johna Lennona sam ga se nastojao dostojanstveno prisjetiti:

 

I možda se je nekom pričinilo da sam se umorio od rada. Ne nisam, tek mi neke privatne okolnosti nisu uvijek dopuštale da napravim što sam želio.

No uvijek sam iznova krao vrijeme, makar mi ujutro trebala jača kava. Kako ono pjeva Abba o pobjedniku? Pa ovako to zvuči na jednom drugom jeziku:
        
                       

Negdje usred zime, kad i nije bilo prave zime sam vas vjerujem malo obradovao:

 

A onda je polako, ali sigurno započeo "The Way to Perdition". Predstavljao sam vam neke umjetnike, koje i nije bilo uvijek lako zavoljeti:

                           

Makar se trudio da ih prikažem i u nešto "pitkijem" izdanju:

  

I da vas suviše ne opterečujem, nisam vas smio zamarati sa nekim tipom poput ovog:

                    

I da vam budem iskren do kraja, kada sam več znao da je čovjek I.R. na samrti, poželio sam da budu i njemu kao i onim svim drugim spomenutim ali i nepoznatim sa što manje boli bio taj odlazak u drugi - svijet.

 

I koliko mi svi govorili da radimo nešto radi sebe, ja bih bio neiskren takvom izjavom.

Kao što si jedan graditelj jednog broda nije mogao oprostiti svoje propuste, tako je i meni žao što vam nisam predstavio dovoljno dobru glazbu.

Moje prijatelje i posjetioce molim da me shvate, ponešto će im se možda ućiniti nerazumnim ili nerazumljivim, no ja vas i ne napuštam.

Ostavljam vam i na stotine pjesama na trajno korištenje. Nigdje ne bježim niti ne odlazim.

P.S. I ukoliko netko primjeti neki neispravni link, ga molim da mi javi, biti če ispravljen.

Sretno svima!!                                            

Mali update 15.04.2007 - kako ja uvijek pišem iz glave, tako bude napisano, što je napisano - i ja to onda i ostavim, pa jel pogriješio ili ne. Zapravo se je ovdje radilo o jednom razmišljanju događanja i mog pisanja zadnjih jedanaest i nešto malo mjeseci, kada sam imao različitih iskustava. Buduči da moje tekstove ne volim mijenjati, želim tek naglasiti, da sam uratke s radošču radio, no ujedno bio svjestan, da neče svatko u glazbenom smislu pronači ono što traži. I u tom kontekstu, evo da citiram sebe treba "što vam .....dovoljno dobru glazbu" shvatiti. 
                        


dami1621 @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
TagCloud
Take It Easy banner
  • take_it_easy
Take i turizam

Brojač posjeta
1553457
Idemo u...
Index.hr
Nema zapisa.