Moj glazbeni svijet
Take it easy
ALL TIME SONGS


Tag: Freddie Mercury

Tag: Eva Cassidy

Tag: Jethro Tull

Tag: Louis Armstrong

Tag: Filmska glazba

Tag: The Beatles
TagList
NAPOMENA - NOTE
  • YOU CAN LISTEN TO THE MUSIC BY DOUBLE-CLICKING ONTO THE PICTURES - AKO ŽELITE SLUŠATI GLAZBU, KLIKNITE NA SLIKE
Blog
utorak, svibanj 9, 2006

NAPOMENA:  ZAPIS PRIČE JE KRONOLOŠKI, Početak je na početku, nastavci ispod - ovo nije internet dnevnik.



07.05.2006.g

Priča - 1. dio - početak

Kako je lijepo ubaciti koji stih, jednostavno to dođe kao neka "instant kava", sam pomiješaš i gotovo - a onda dolazi zbillja - počinje priča

Recimo da se ona zove Isabelle ili Claire - ili da ne izmišljamo napisati ću samo ONA..

Jednog se  jutra probudila i primjetila je da ništa nije kao obično. Pogledala je kroz prozor i kao da  je njen pogled udario u rešetke koje su se tu odjenom pojavile. Nije ništa shvaćala. Samo joj je prolazila kroz misli činjenica da vidi kroz te željezne okove prekrasno proljetno cvijeće. I cvijeće kao da je odjenom izgubilo taj sjaj, jer nikako nije podnosila to teško gvožđe.

Ali to ne obično je pronalazila po cijelome stanu. Nestalo je njene omiljene svjetloplave boje, sad je sve bilo tamno zeleno, a zapazila je i neke nove uokvirene slike - pogledala je i vidjela u njima neke sive, mračne motive - mučenja, zlostavljanja, blud.

A na stolu je primjetila svoj omiljeni, uvenuli cvijet. Nekakav težak zrak je osječala, mogla je disati ali je sve bilo puno vlage, pljesni, smrada duhana i nekog jeftinog pića za opijanje.

Počela ju je hvatiti panika, kad je osjetila kako joj smrdi spavačica, kako joj je krevet nekako drugačiji, kao da je imala preko noći nekog neugodnog posjetitelja.

I sva zbunjena krenula je put kupatila i umjesto svoje uredno složene kozmetike je pronašla samo neki mali komad sapuna pored kade i čula je kako kaplje iz bojlera. Pokušala je oprati lice ali kad je pustila vodu izlazila je samo neka žuta tekućina.

Zbunjena je tražila svoj mobitel po sobi, ali ga ne nađe.

Sada već shrvana od toliko neočekivanih promjena samo sjedne na krevet i počinje razmišljati - o kako sam još jučer navečer bila sretna dok sam prijateljici Sanji kukala kako nemam dovoljno novaca za kaput. A sada bih željela samo da izađem van iz ove sobe i da pomirišem barem jedan proljetni cvijet, ali znam da ne mogu, jer su mi vrata izlaza zazidana.

to be continued....
09.05.2006.g.



Priča – 2. dio – suočavanja

 

Kako je sjedila na krevetu, je poželjela da sve oko nje nije istina, a iz želje nastade umor, a od omora utone u san – onako smrdljiva, neoprana, nepočešljana. I taj san ju vrati u zbilju ? , sjetila se svoje vjerne prijateljice Sanje, koja ju nikada ne ostavlja u nevolji, baš nikada, ta misao kao da joj je dala smiraj i zaspe još dublje. Ali samo na kratko jer je u stanu nešto užasno zaškripi.

«Uh kako sam čvrsto zaspala» bile su joj prve misli, a onda ode pogledati izvor te akustične neugode. «Taj prokleti bojler», izgovori, ali prije nego uopče uspije shvatiti pravi uzrok zvukova, primjeti kako se je njen glas promjenio. Kao da govori neka starica, osječala je «kuglu» u grlu, a pekla ju je svaka izgovoreni rijeć – «taj prokleti bojler» sada samo šapne, da si uskrati dodatnu bol.

Odmah se prisjeti svoje nove svakodnevnice, zapravo nije više ni znala što joj je to njena svakodnevnica – jer vani je bilo isto cvijeće, ista zelena livada, isti, mada drugi ljudi.

Gledavši kroz rešetke na svom prozoru primjeti Sanju, kako šeće zagrljena sa nekim «likom». Pokušavši doviknuti da ju prijateljica čuje, uspjeva samo izgovoriti nešto hrapavo i neartikulirano. Sanja to i ne primjeti,

Sada ONA počinje bjesnuti u svom starom «stilu», ma vidi ti one Sanje, kojeg se «lika» uhvatila, ta cura nije ni svjesna s kakvom gadurom šeta.

A onda kao da ju nešto probode. Ne, nije to bilo ni srce, ni  proljetna migrena.

Ali kako nije uspjela shvatiti uzrok, počinje razmišljati o nekim drugim temama. Sanja izčezne isto tako brzo, kao što se je bila pojavila.

Osječala je užasnu žeđ. Po svojem novom, starom stanu se je nekako uspjela dovući do onog, što je nekoč od milja zvala «fridge».

Taj moj stan, fuck it, neka je zelen i izobličen, ali barem ću si izvaditi nešto hladnog, da utažim žeđ.

I otvori ona vrata svojeg 3oo litrenjaka, kad ugleda zelenkaste, ali ipak prozirne boce. Sve su bile iste, a imale su čak i nekakve etikete.

Bravo, promisli ona i počinje čitati natpise. Špirit 1 – 100%, špirit 2 - 100%. I tako do zadnje boce. Od bjesa pobaca neke po sobi, razlije se tekučina, a pod postadoše oštar od staklenih krhotina.

I sjeti se ona prvog jutra?, ako je to bilo prvo, kako se je izljevala žuta tekućina iz bojlera. Uzme ona bocu, prolije pola sadržaja, te dolije te čudne tekučine – da bila je to voda, blatnjava voda, i odlije ona još malo da postigne neki podnošljivi omjer blata, vode i bistrog špirita – i popije svoje prvo piče, kao da treba proslaviti? taj novi život.

to be continued…



12.05.2006.g.

priča 3. dio – glib

«Oh very, very good drink“, govorila je sama sobom, nakon što ispila već sedmu bocu svog blatnjavog koktela.

Dat ću ja tom slasnom piću ime, pa naravno, samo ja znam tajnu recepturu – nazvat ću ga «šljam», uh kako to dobro zvući – «šljam» i pokuša ONA ustati, što joj i uspijeva, ali kako zaboravi na one pobacane boce ugazi na komadić oštrog stakla.

Neka, neka, sad prostorija više nije više sva toliko zelena, sad je i crvena – promisli u svom bijesu i glibu, kojega očito još nije bila svjesna.

Posjekotina zacijeli, a krv na zelenom parketu brzo skrutne i postade samo tamna mrlja među oštrim iglicama.

Nekako je rado držala «svoju» zelenu bocu, dok je naduta istraživala svoju izmjenjenu nastambu.

Otvori svoj omiljeni ormar, a u njemu nađe samo iskidane ostatke svojih haljina.

Nekakvi nadveliki žohari i neka druga, njoj nepoznata stvorenja, su očito napravili takve rupe, da je ubrzo odustala od zamisli da se tu dadne išta zakrpati.

«Ma vidi ti ovog ljigavca» reće ona kad ugleda dobro uzgojenog žohara.

Ona ga stisne i dok se rasprsne njegova ljuštara,bivaše sva poprskana od nečeg gustog, što je ta «gadura» nosila u sebi.

Neka ti je bilo u slast, sad sam te zdrobila, nema ti više.

Tada primjetiše još dosta drugih «insektoidnih» stvorova, koje je očito mamio taj istisnuti sloj njoj nepoznatog sadržaja.

Počinje se to mnogostopalno krdo po njoj penjati da se domogne njima slasnog jela.

Iznenadna «gužva» se ubrzo smiri, nakon što su joj izlizali, izgrickali i usisali i posljednji sloj te guste njoj nepoznate smjese.

Nakon razočaranja zbog upropaštenih «krpica»( a i doživljenog šoka ) slijedilo je drugo, pa i treće i poslije dugog traženja, prekapanja, propadanja kroz napukle podove, shvati koliko je bezpomočna u toj zarobljenosti, te kakva joj je nepravda nanesena, da bude zatočena u vlastitom domu.

Počinje lupati po zazidanim vratima, zgrabi one ružne, hrđave rešetke.

Pogleda se u nekakvom ostatku ogledala, koji je pronašla u kupatilu i vidjela je kako je sva ružna i naborana, bez sjaja i što ju najviše preplaši – izgledala je tako hladna, kao da vidi nekog licemjernog.

Promisli, sva sreća što nisam zbilja takva, pa nisam ja kriva što me je zazidalo i što sad izgledam tako patvorena.

Ne nisam to ja. Nisam.

I da se malo smiri uzme još malo svoga «šljama», koji joj je očito dobro prijao.

to be continued…

16.05.2006.g. priča 4. dio – iglice

I tako prođe dosta dana i noći, ili noći i dana, ona ih više brojala nije, a vremenom je izgubila i osječaj, što bi to moglo biti dan, a što noč.

S vremenom je već dobro poznavala svoju nastambu, pokojeg žohora ili nešto sitno, što puže ili se gnijezdi u porama napuklih podova, to više nije ni primječivala.

Navikla se je na svoj «šljam», ali joj je postajao sve manje ukusan. A bilo je sve teže praviti taj napitak, jer zelenih bočica počelo je polako nestajati, tako da je stalno izmišljala neke nove omjere, a «šljam» bijaše sve gušći.

Sebe više nije željela gledati u onom ostatku ogledalca, jer nije htjela da gleda nekog, tko ona nije. Smatrala je da taj izgled nipošto ne karakterizira nju, koja je uvijek bila tako plemenita prema drugima.

Kako nastamba nije bila odviše velika po pitanju kvadrature, ubrzo je i zatvorenih očiju znala, gdje su oni najoštriji djelovi stakla, koji su se bili zabili u drveni pod, prilikom njenog «okršaja» sa bocama.

Kako ju očito nije tražio nitko, počinje razmišljati kako da si prikrati vrijeme i da bude «korisna», kakva je uostalom uvijek bila u svom vanjskom životu, da, da korisna je bila, i dobra, upravo omiljena, tako da nije ni shvaćala kako nitko ne pokušava da pronikne do spoznaje, da je ONA zapravo zarobljena.

Nikakvog kucanja na vrata, po zidu, samo nijemo prolaženje ljudi ispod njenog prozora – to je bila nova «svakodnevnica».

Promisli, kako nekako da odkloni te krhotine od stakla, od onih najvećih, pa sve do onih manjih i najmanjih, koji su bili tako mali kao nevidljive iglice u koje je potrebno ugaziti, da ih bolom uočiš.

Te «iglice» su joj bile najneugodnije, jer taman kad promisli da je sve zamke dobro zaobišla, zagazi u to sitno, što joj se uvuče pod kožu. Od toga se stvore male rane, koje najprije zacrvene, a potom se ognoje.

O što bih sve dala, da uspije nekako izvući to od gnoja smrdljivo, što nije samo bilo odurnog mirisa i boje,več ju je i strašno bolilo.

Ali dok je bila u toj dilemi, o kojoj će biti riječ kasnije, ona se odluči da najprije otkloni one največe dijelove stakla.

Oprezno ih počinje sakupljati, i tako polako skupi cijelu hrpu, koju posloži, i gle čuda – u čošku sobe nađe kantu, koju je očito bila tu cijelo vrijeme, ali tek je sada uspjeva primjetiti.

Sva sretna i ponosna počinje stavljati najprije veče komade u svoje "otkriče", te ju obuzme neki tračak zadovoljstva, nešto kao da počinje shvačati da svaki tunel, svaki labirint ima nešto, što se zove "izlaz".

Veće komade stakla skupi brzo, dok se je traženje onog manjeg pokazalo poprilično teškim.

U svojoj nakani da otkloni i posljednu iglicu, nanjela je svojim prstima i stopalima ozljede, jer nije imala ni cipela ni papuča.

Na red je došao konačno i zadnji sloj, moglo bi se skoro reći staklene prašine.

Mučno i bolno je skupljala golim prstima i napokon nakon nebrojenih sati – bilo je sve u kutu – u kanti, prepunoj zelenih krhotina, iglica i ponešto skručene krvi.

I sada je bila u nedoumici – sasvim malo je ostalo špirita, njoj tako potrebnog, da si utaži žed i da se osjeća «sretnijom», a isto tako nužnog da s njim pokuša nekako da zalijeći rane i sada već mnogobrojne gnojne čirove, koji su bili već toliko odurni, da nije znala što joj više smeta – izgled gnoja ili čisti smrad kojeg je on uzrok.

Razmišljala je dugo i dvoumila se oko odluke – mogučnosti izbora su joj bile skučene…..

 to be continued….

25. 05.2006.g
Priča - 5. dio - previranja


Otvorila je po tko zna koji put svoj «frigde» i prebrojavala zelene boce špirita. I premda je znala zbroj, stalno je iznova brojala i brojala.

«Ma prokletog špirita, zašto nestaje, zar sam zaslužila da budem lišena ovog malog, posljednjeg dostojanstva, koje mi on daje» potiho kaže.

Istodobno, dok je jedva hodala, gledala je svoja gnojna stopala i ruke.

Sve joj se bilo pretvorilo u gusti gnoj, mislila je kao da vidi nepreglednu gnojnu mrežu.

Znala je da ne može odugovlačiti u nedogled, mogla je napraviti još malo «šljama» ili piti onu odurnu, žutu tekućinu ili svega pomalo, doslovce malo.

Dok je bila u svojim mislima, uspijeva primjetiti kako je u sobi postalo nekako tiše, nije da su joj baš nedostajali oni žohari, gmizavci i sva ona sitna stvorenja, koja su se bila kod nje dobro udomila, ali primjetila je da su nekako – nestala.

«Pa dobro, ja vas nisam potjerala, samo sam malo pospremala» ali istodobno promisli, da njena još veća tuga nije nastala od te promjene. Naime, bila se je nekako navikla na sva ta «stvorenja» ali tugu je pojačalo nešto drugo.

Nije bilo lako ni odrediti što joj je tuga, a što bol. Samo je bila u jedno sigurna – «šljam» kao da ju je nekako uvijek tješio.

Ali dok je vapila za svojim pićem, istodobno nije znala što če sa svojim tjelesnim? ranama, koje su prijetile da ju istinski dokrajće.

Sva uznemirena i nespremna za teške odluke ipak shvati, da ne može ona uvijek odlučivati kada je vrijeme za neko da ili ne.

Uzme ona bocu šprita, prokalkulira kako bi bilo bolje, da nije u bijesu toliko pobacala, ali sad je kasno za računice.

Ipak imala je jednu «slobodicu» – mogla je otvori bocu, da osjeti njoj tako drag miris osnovnog sastojka «šljama»

«Fuck it, nije to moja želja, ali moram nekako zaljećiti rane.»

Nije doduše zapsovala zbog onih duševnih, nego zbog gnojnih čireva. Ali u trenutku iskrenosti, postade svjesna, koliko je naporno razlučivati izvore svojih tegoba.

Negdje u sobi pronađe ostatke odjeće, koji su sad tek služili kao «krpe», te odluči otvoriti jednu od svojih posljednjih, njoj upravo «zlatnih» boca.

Namoči krpice špiritom i obloži svoje bolne rane.

Ponajprije ju oblozi  zapeču, ali ubrzo počinje osjećati smiraj.

Smjesti se nekako u svoj krevet, i zamotanih stopala i ruku sjeti se opet one za nju sada neobične tišine.

Usta su joj bila suha, kao da je prošla cijelu pustinju, i nekako se dovuće do kupaonice.

Napije se žute, bljutave tekućine, ali tješila ju pomisao da je melem iskoristila ne za smijeh, ne za dušu nego za «istinske» rane.

I dok je ležala na krevetu po prvi put poželi ne zaspati, da osjeti blagodatni špirit.

I nakon dugog vremena «robovanja» osjeti neke nove osjećaje, koje kao da nikad prije nije poznavala.

 

To be continued. ( after summer I think )

 






 

 

 

take-it-easy @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
TagCloud
Take It Easy banner
  • take_it_easy
Take i turizam

Brojač posjeta
1550924
Idemo u...
Index.hr
Nema zapisa.